Mostar, kraci opis

MOSTAR.
     Nikada nije bilo narocito tesko opisati taj prelijepi grad na obalama Neretve, ali to je krilo i mnoge zamke.
Svaki mostarac ce, sav raspjevan i nadahnut juznim temperamentom, dati izuzetnu kompoziciju, sastavljenu od
najodabranijih rijeci, kada dodje u poziciju da vam prica o Mostaru.
Uvijek ce se, trazeci potvrdu svojih rijeci, pozivati na razne poznate i vise poznate licnosti i putopisce.
Takvih je bilo zaista mnogo, i nisu stedili lijepe rijeci i ukrasne pridjeve pisuci o Mostaru.

    Od Evlije Celebije, turskog vojnog hronicara i putopisca, pa do putnika namjernika i putopisaca sa podrucja Austro-Ugarske, mnogi su pisali o Mostaru. Sa rijetkim izuzecima, skoro svi su pisali o tom gradu u superlativima. Svi su oni bili opcinjeni, zacudjujucom svjetloscu,rasprostrtom po Mostaru kao omamljujucim rajskim ehoom, neodoljivim zovom Neretve, Radobolje, vedrim raspolozenjem mostaraca uvijek spremnih za seretluke. Svi su oni ostajali u dusi zarobljenici omamljeni nekim cudnim zovom na povratak, cudesnom slikom koja ostaje neizbrisiva u jednom djelicu mozga. Ozbiljnom analiticaru Mostara nece promaci mnogi nedostatci, mnoge ce mu stvari smetati, a ako je bas sitnicav, ponaci ce bezbroj sitnih, narusavajucih i nakrivljenih slika, ali ce na kraju konstatovati,"Mostar je grad u koji se uvijek treba vracati." E, pa sada izvolite i pricajte o tome gradu, a znajte, mostarci vas uvijek znatizeljno slusaju.
Ko zna, mozda cete reci nesto fino i interesantno o njihovom gradu, a tada to zasluzuje paznju. U suprotnom…?
Zapamtite dobro, mostarci izuzetno vole svoj Mostar. Necete sresti takve zaljubljenike svoga grada nadaleko.
Neko ce reci da mozda malo i pretjeruju. Hmm, mozda, a mozda i ne pretjeruju...?

     Sezdesetak kilometara udaljen od mora, koje je sada u nekoj drugoj drzavi, juzno preko granice, dvadesetak kilometara od prve planine sa snijegom-ponekada, a nesto vise desetina kilometara juznije, od mnogih cesto snijegom pokrivenih planina, Mostar se nalazi na izuzetno geografski povoljnom polozaju. Vi biste bez razmisljanja rekli, raj za ljetni i zimski turizam, ali bicete razocarani. Mostarci vrlo rijeko prevale preko usta rijeci zima i snijeg. I u onim rijetkim prilikama, kada cujete mostarca da izgovara rijec, snijeg, to ce biti samo neka zlurada primjedba na neciji racun.            

U vrijeme odrzavanja 14. ZOI u Sarajevu, na Rujistu, u neposrednoj blizini, je napravljen ski-lift. Rijetki su odlucili da provedu po koji lijep zimski dan na snijegu i skijanju, ali su to ipak rijetki. Uplaseni,skoro panicno,iako to nece priznati ni za zivu glavu, od svega sto moze donijeti zima i zimsko vrijeme,ti dobri ljudi su bili vrlo sumnjicavi prema nekoj tamo novotariji,a uz to i zimskoj,koja dolazi iz Sarajeva u olimpijskoj ’84 godini. Kako primljena, novotarija u vidu modernog ski-lifta,tako je bila i posjecena. Veoma brzo ski-lift je potpuno propao, da bi na kraju neki ”dobronamjerni spasioci” raznijeli dijelove na sve strane da nebi bili izlozeni ”bespotrebnom propadanju”. Ovaj primjer je pokazao da ljudi ovog kraja nisu bas neki zaljubljenici u najrazlicitije stvari koje pripadaju velikom svijetu i otuda dolaze. Oni su radije za ono sto je iz njihovog kraja, sto dobro poznaju i u cemu najvise uzivaju.

     Mostarci vole ono cega ima najvise u njihovom gradu. Vole, sunce i svjetlost, ljeto, Neretvu, mostove na Neretvi…Vole sve sto je u bliskoj vezi sa Mostarom i okolinom. Ljeti je previse vruce, ali zato imate Neretvu da se rashladite do mile volje i naravno da pod stare dane obavezno bolujete od reume ili isijasa. Prekrasna klima, sa mnogo suncanih dana, pruza mogucnost da mostarski vlasnici basta uzgajaju mnoge rijetke vrste voca i povrca, koje ne mozete naci u drugim podrucjima Bosne i Hercegovine. Povrce je sasvim obican i obavezan kucni artikal, pa se o tome narocito mnogo i ne prica, ali kada je voce u pitanju, tada cete cuti i rijeci za koje cete pomisliti da su i pretjerivanje. Mostarcu nije potrebno da pretjeruje u pohvalama raznih i mnogobrojnih vrsta voca koje mozete vidjeti na tom podrucju. Onaj ko to slusa, steci ce utisak; da mora probati kaisiju da bi shvatio sta je najbolje na svijetu, da se jedna tresnja obere, treba bar citav dan i nekoliko ljudi, a o smokvama se ne moze ni razgovarati. Kazu, ukus smokve je dzenetski-rajski ugodjaj. Preostaje Vam jedino da probate i da se uvjerite. Jeste li probali pipun-dinju? Niste!?! E, pa vi onda neznate sta je prava poslastica. Zilavka je sigurno najbolje grozdje koje postoji, a tek vino i loza…

     Zbog silnih vrucina, koje vladaju vec od aprila pa sve do kasnoseptembarskih dana, zbog tradicije u stilu gradjenja pridosle sa Orijenta, a i zbog toga sto znaju sta treba uraditi, skoro svi mostarci su praveci kuce, sagradili i predivne avlije. Svaka avlija je kaldrmisana, okolo uz zid ima sofe sa najraznovrsnijim vrstama mirisnog cvijeca. Vecina avlija ima posadjene ukrasne simsire, odrina sa zamamnim grozdjem je obavezna, a smokva i kajsija se moze naci u uglu skoro svake avlije. Avlijska cesma dobro dodje prolazniku ili komsiji da se napije uvijek hladne i pitke Radobolje, a domacica odrzava hladovinu avlije, zalijevajuci cvijece i kaldrmu. Iz avlije se po pravilu ulazi u njegovanu i uredjenu bastu, kroz koju tece kanal sa vodom Radobolje. A Radobolja tece kroz sredinu grada. Mnogi kanali za navodnjavanje su napravljeni i razvedeni na sve strane. U susnim ljetnim danima treba natopiti baste i rashladiti se.

     Stari i poznati mostarski poeta, pjesnik raspjevanog Mostara, Aleksa Santic (1870?-1926?) je po pricama savremenika, rado setao obalama Radobolje. U takvim trenucima opustanja i odmaranje je vjerovatno nalazio inspiraciju za svoje izvanredne ljubavne i rodoljubive pjesme i elegije. Opjevao je i oslikao Mostar u svakom pogledu. Samo onima, koji ne znaju nista o poeziji na podrucjima bivse Jugoslavije, treba objasnjavati o cemu i sta je pjevao taj istinski poeta. Mostar i mostarci ga izuzetno vole i cijene. U njegovim pjesmama prepoznaju svoje sokake, Radobolju, Mostar, a mnogi su shvatili koliko je pjesnikova rijec besmrtna, upravo u teskim danima kada su bili pogodjeni ratom i izbjeglistvom.

     Nisu aktuelne vlasti bas bile blagonaklone prema Santicu i njegovoj pjesnickoj velicini. Neotesanim dripcima je bilo dozvoljeno i vjerovatno naredjeno, da bistu pjesnika Alekse Santica skinu sa njenog postolja i da je bace. Vlasti su pretpostavljale Santicu, zbog nepodobne nacionalnosti, neke beznacajnije pjesnike Muslimane iz blize i dalje istorije Mostara. Treba svakako spominjati i sjecati se pjesnika iz raznih epoha svoje istorije, ali istinske velicine, kakav je Aleksa Santic ne treba zaboravljati. Ne treba ih ni omalovazavati i skidati politickim djelovanjem , sa pijedestala legendi, gdje pripadaju. Mostar i mostarci su poceli sa protestima i traze da se bista pjesnika vrati na svoje mjesto u malom parku, pored rodne kuce. Vjerovatno ce se to uskoro desiti.

     Dosta je simbolike u pomalo cudnom imenu rijecice Radobolje. Kazu rado se pije jer je vrlo pitka, a ostecuje bubrege jer u njoj ima dosta krecnjaka. Tvrdi se, Radobolja se rado boluje.To i jeste ta simbolika u imenu ove rijecice. Mnogi mostarci boluju od bubreznih bolesti i bolesti zuba. Ipak cete cuti u Mostaru tvrdnju; ko se jednom napije Radobolje, ne moze vise bez nje. Ima tu i dosta istine. Radobolja je vrlo kratka rijecica, u ljetnim mjesecima potocic koji jedva da dolazi do Neretve, u koju se ulijeva kod Starog mosta. Izvor Radobolje je na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Mostara, Babunu. Tu su napravljeni i vodovodni rezervoari za snadbjevanje grada vodom. Sredinom ’80-tih godina, vodovod je morao biti prosiren zbog rasta grada. Odluceno je da se iskoristi poveliko vrelo, Studenac. To je konacno rijesilo problem manjka vode, jer ima veci kapacitet od vrela Radobolje. Studenac se nalazi oko pet kilometara sjeverno od grada, izmedju Rastana i Vojna, na desnoj obali Neretve.

     Stare mostarske kuce su gradjene u, kako je vec recenu, Orijentalnom stilu.Sve su slicne, ali svaka ima svoju osobenost, reklo bi se, odslikava vlasnika i graditelja. Kada udjete u avliju, primjeticete da svaka kuca ima u nivou avlije otvoreni prostor ispod kuce. Tu se ukucani sakupljaju u trenucima predaha. Vrlo ugodno i prijatno mjesto. U prizemlju kuce su obicno, ljetna kuhinja i prostorije potrebne za svakodnevnu upotrebu u domacinstvu. Drvenim, lijepo izrezbarenim stepenicama se penjete na sprat. Nesto starije generacije su sprat nazivale ”boj”. Tu cete dozivjeti svu ljepotu i komfor mostarske kuce. Pored mnogih potrebnih prostorija, imacete priliku da uzivate u ljepotama dnevnog boravka, koji se kao po pravilu naziva ”cosak”. Receni cosak je najljepsa prostorija u staroj mostarskoj kuci. Plafoni ili šiše su napravljene od lamperije, starinske izrade, cesto sa predivnim i interesantnim mozaicima. Tako je u cijeloj kuci. Na samom ulazu se nalazi izrezbareni i tamno bajcovani trijem-arkada. To je obicno povelika prostorija, u kojoj se sakupljaju veca sijela. Zavisno od polozaja i mogucnosti, niski prozori su napravljeni na dva zida. Ispod prozora su secije sa jastucima. Jastuci su prekriveni vezovima na bijelom platnu. Obicno je na suprotnoj strani od prozora ”musandera”.

     Danas, u svim stanovima mozete vidjeti plakare, od obicnih ravnih do lijepo izrezbarenih. Plakari su ustvari „nasljednici“, ako se to moze tako reci, musandera. Razlika je u tome, sto su musandere bile bez izuzetka izrezbarene i pravi ukras prostorije. Cosak je citav prekriven cilimom sa uobicajenim motivima. Ispred secije, zavisno od duzine, stoji jedan ili nekoliko malih sestougaonih rezbarenih stolova, sa nekoliko manjih tapaciranih, takodje sestougaonih stolica. Zarici na prozorima dopunjavaju i obogacuju izgled prostorije-coska. Zarici su male zavjesice na krilima prozora. Na prozorima su i drveni kanati. Kanati dobro dodju za vrijeme ljetnih vrucina na ovim prostorima.

     U rano proljece kada vocke probeharaju, kada sve pocinje oblaciti proljetno ruho, grad izgleda kao slika iz bajke. Tu sliku su opjevali mnogi znani i neznani pjesnici. Beharu, pjevaju sjetne sevdalinke. Tada treba doci i vidjeti Mostar. Grad behara, zelenila, ranog voca, je ugodjaj za svako oko. Ivo Andric je opcinjen mostarskim proljetnim svjetlom. Ljudi su raspolozeniji, svjetlijeg pogleda. Naglasak mostarca je u sprezi za svijetlim podnebljem. To je karakteristican pjevajuci, mostarski naglasak. Nije bas podoban za glas spikera, ali je ugodan za slusati. Dolaskom u Mostar u tom periodu, covjek osjeca posebno i vedro raspolozenje. Ponesu ga razigrane boje i svjetlosti mostarskog proljeca. Svi su tada vani. I stari i mladi setaju ulicama grada, uzivaju u proljecu. Niti je vruce, a ni hladno, lijepo, da ne moze biti ljepse.      Vec od 1. maja prispjevaju prve tresnje. Ranke. Eto uskoro i kaisija, smokava petrovaca, tresanja alica. Svi problemi i poteskoce svakodnevnice su tada u drugom planu. Mnoge mostarske familije imaju imanja na obliznjim prigradskim selima. Iako su to vec polugradska naselja, zadrzala su idilican izgled seoskog imanja. Prepuna raznih vrsta voca, neodoljivo vas privlace. Osjecate zelju da sjednete u hladovinu ozelenjele vocke da uzivate u miru i tisini. Po starinskom obicaju, kuce su izgradjene pri strani. Starinski prakticni obicaj. Treba sacuvati svaki obradivi djelic zemlje. Hercegovina nije bas najbogatija obradivom zemljom.

     I na svojim seoskim imanjima, svi imaju uredjene i ugodne avlije. Obicno je na spratu kuce, u pravcu polja, velika prostorija sa secijama ispod niskih prozora. Sa prozora imate pogled na cijelo imanje i selo. Cini vam se da vidite cijeli svijet, iako je dolina Neretve u Mostaru i u okolini okruzena visokim brdima. Gdje li je ljepse, u okolini ili u Mostaru? Tesko se odluciti. Mostarska dolina je nedjeljiva. Sve ima svoje cari i ljepotu. Za sav ugodjaj je ipak potrebno vrijeme bezbriznosti. Takva vremena su u Bosni i Hercegovini izgleda bila samo u dva istorijska perioda. Do nedavno se od starih ljudi mogla cuti uzrecica; ”ovako nije bilo od Kulina bana do danasnjih dana”. Vjerujem da ce se na ovim prostorima dugo pamtiti vremena Kulina bana i Tita. Naravno trebace malo vremena da se stisaju novopoliticke i svakojake strasti, da bi ljudi mogli malo realnije razmisljati. Sada i u ovom trenutku, dnevno politicki nacin razmisljanja, nazalost preovladava.

     Vratimo se Mostaru i njegovoj proljetnoj raspjevanosti. Neodoljivost proljetnog ugodjaja, krajem juna postepeno prelazi u ljetnu punocu. Postaje pomalo vruce. Tada, upravo tada imate priliku da uzivate u ljepoti i hladovini mostarske avlije. Mostarci su nevjerovatno gostoprimljivi. Vole goste namjernike . Posluzice vas himberom i kafom. Osjecacete se ugodno u miru i tisini avlijskog ambijenta. Posluzeni ukusnim i ranim vrstama avlijskog i bastenskog voca, shvaticete, zasto mostarci kazu da je to djenetski ugodjaj. Krajem ljeta i pocetkom jeseni, vidjecete jos jednu predivnu sliku Mostara. Vrucine su nesto podnosljivije, iako i tada zna biti toplije. Opet su svi na otvorenim prostorima grada. Tesko mozete naci mjesto za odmor i opustanje. Svi nastoje pronaci svoje mjesto i uzivati u jesenjim blagodatima. Darezljivost prirode je vidljiva na svakom koraku.

     Ali, jesen je vrijeme mnogih aktivnosti. Pocinju razna i interesantna dogadjanja, tradicionalna u jesenjem periodu. To odvlaci paznju od ljepote okolisa. Ulazak u zimski period je skoro neprimjetan, a zima u Mostaru…                         Mostarska zima je jedini dio godine koji nije narocito lijep. Pocinju dosadna kise . Vjetrovi postaju svakodnevnica. Nikome nije drago izaci vani. Lisce je opalo i stvara se prilicno turoban izgled drvoreda po gradu i vocaka po bastama i avlijama. Na svu srecu u Mostaru zima ne traje dugo. Vec u februaru pocinju lijepi proljetni dani, i tako u krug. Ako nikada niste bili u Mostaru, a put vas navede u danima raspjevane ljepote grada, nemojte propustiti da ne svratite i da sve to dozivite. Zazalicete!!! .